AMATERSKO KAZALIŠTE GOSPIĆ NA 65. FESTIVALU KAZALIŠNIH AMATERA
Zahvaljujuči odličnoj recenziji selektorice Dr. sc. Dubravka Crnojević-Carić, Amatersko kazalište Gospić i ove godine konkurira za prestižnu nagradu Festivala kazališnih amatera koje se u organizaciji Hrvatskog sabora kulture 65. put održava u Vodicama.
Izvješće:
AMATERSKO KAZALIŠTE GOSPIĆ
„TRI TREĆA TROMJESJEČJA“
Pogledala sam predstavu sada već iskusne kazališne ekipe iz Gospića, nastalu po tekstu mlade hrvatske spisateljice, Nine Horvat.
Predstava je tekla glatko, bilo je evidentno kako je riječ o iskusnoj i talentiranoj grupi entuzijasta koji čine znatan korak u oplemenjivanju zajednice u kojoj žive. Različite ženske sudbine prezentirane su nam na mekan, duhovit način. Veličina nekog umjetničkog čina vidljiva je i onda kada se pitko, „iskosa“, progovara, gradeći zanimljive karaktere, o društvenim zbivanjima. Studija društva ne pokazuje se nužno direktno komentirajući ili kritizirajući društvene odnose već i tako da nam se nudi na „uvid“ situacija u kojoj se sreću osobe koje žive različite „građanske“ uloge. Ova je kazališna ekipa u tome i uspjela.
Predstava je ponudila i dobru zabavu, punu smijeha, ali i ozbiljnih životnih pitanja. Osim toga, vidljivo je kako je predstava iznimno pažljivo i detaljno režirana, kako je redateljica Anela Serdar Pašalić ujedno odlična glumačka pedagoginja. Uspjela je, precizno i s puno humora, izgraditi i svojevrsnu „krimi-priču“, koja je istovremeno i komedija zabuna. „Razotkrivanje“ se događa korak po korak, i iako u jednom trenutku možemo prepoznati o kakvom je složenom odnosu riječ (nevidljivi nevjerni muškarac, ujedno je i muž i ljubavnik i budući otac), mi i nadalje s velikim zanimanjem pratimo radnju. Pratimo zbivanja na sceni s puno interesa jer je svaka od glumica uspjela izgraditi lik specifičnog a dobro profiliranog karaktera – tako da s radošću iščekujemo kako će te odlične amaterske glumice reagirati, kako će svaka od njih graditi „situaciju“, kakvo će nam glumačko rješenje ponuditi.
Ritam predstave precizno je i dobro osmišljen – poput pjesme – tako da je jedina moja sugestija da se malo više vremena ostavi pojavi muškarca/muža/ljubavnika u sjeni.
Tijekom čitave izvedbe svjedočimo unutarnjim svjetovima tih žena, ali i njihovim socijalnim vještinama (susreti i dijalozi u bolničkoj sobi). U tu se sobu polako nastanjuju i njihovi vanjski svjetovi, što ih, kao gledatelji, primamo i vidimo „prisluškujući“ njihove, odlično glumački igrane, telefonske razgovore.
Ovo je predstava koja bi mogla biti dobra repertoarna jedinica i u nekom profesionalnom teatru.
Budući da sam imala tu sreću pratiti repertoar što ga Anela Serdar Pašalić gradi godinama (pa je tako primjerice postavljala i tekst našeg vrsnog a zanemarenog dramskog pisca Milka Valenta), mišljena sam kako niz od barem pet njihovih predstava, što sam ih do sada pogledala, zaslužuje posebnu pozornost.
Bilo bi divno kada bismo bili u situaciji svjedočiti i svojevrsnom festivalu njihovih predstava. Zbog čega? Razloga ima mnogo. Navest ću samo dva. Kao prvo, Anela Serdar Pašalić gradi repertoar smjelo, odlučno, a opet tankoćutno: radi to na način na kojem bi mogla pozavidjeti mnoga profesionalna kazališta. To je problemski i tematski osmišljen repertoar, koji gradi cjelinu, a istovremeno postavlja vrlo specifična društvena pitanja. Predstave su intrigantne, istovremeno zanimljive raznolikoj publici, no ne zato jer imaju namjeru zadovoljiti zamišljeni horizont očekivanja lokalne publike. Serdar Pašalić ne podcjenjuje vlastitu publiku, ona širi horizonte očekivanja, imajući povjerenja u to da su gledatelji itekako spremni procijeniti vrijednost onog što im se nudi i prihvatiti sa zanimanjem i tzv. ozbiljan repertoar. Navedenom u prilog ide i činjenica da je te nedjelje u ranim popodnevnim satima teatarska dvorana bila dobrano popunjena radoznalim gledateljima raznih generacija.
Vrlo mi je lako zamisliti da ova glumačka i tehnička ekipa igra svoj bogati repertoar redovito, odnosno da se pojavi novo kazalište na hrvatskoj sceni. A to je velika stvar, kako za lokalnu tako i za širu, hrvatsku zajednicu.
Osim toga, lako mi je zamisliti da se uz to osmisle redoviti okrugli stolovi, razgovori teatrologa, kazališnih kritičara, kulturologa (a, naravno, i kazališnih praktičara) te da ova zajednica proširi svoj utjecaj i na šire humanističko područje koje se tiče čitave Hrvatske.
Naravno, bilo bi od velike pomoći, kada bi se stekla i financijska sredstva te da se, inače lijepa i puna potencijala, kazališna dvorana osvježi, kako reflektorima tako i drugim tehničkim pomagalima.
Preporučam predstavu za odlazak na Festival u Vodice.
Dr. sc. Dubravka Crnojević-Carić
Galerija slika - kliknite na sliku za povećanje
